Blagi trzaj oka. Lijeva strana usta izvijena.
"Drago mi je da si došla", i dalje izgleda isto, to je neporecivo.
Smeđe oči, sasvim ozbiljne, nekulturan osmijeh, jedan dlan pridržava glavu.
"Meni nije, ali dobro što mi je drugo ostalo?"
Izvadim bilježnicu i počnem ga skicirati.

"Daj se pomakni prema svjetlu, ne mogu ti dobro osjenčati nos."
"Evo sad", odmakne ruku od stola, glavu pomakne prema meni i ja odložim bilježnicu.
"Gotovo", zadovoljno mu predam bilježnicu, i gledam ga dok gleda skicu sebe.
Pustim da gleda još malo, uhvatim vilicu i nabadnem rotkvicu i bijelu paštu na nju.
Polagano žvačući, on se obrati prema meni.
"Uvijek sam tvrdio da bi trebala ići u školu za art."
"Prekasno, i još sam premlada da uopće prime takozvanog genija poput mene."

Zazvoni mi mobitel, Comatose počne svirati.
Javim se. Trebala bih se vratiti u atelje.

"Ništa onda. Hvala na večeri i bok."
"Da li mogu poći s tobom?" molećljivi glasić me upita.
"Okej", rečem i krenem prema vratima.

Već na pola puta, od kada sam izašla iz restorana on dokaska do mene.

"Mislio sam da ćeš me čekati."
"Blesavi dječače, nisam znala da idemo istim smjerom."

Pogleda me ljutito, nije volio kada sam se tako izražavala, ali čisto me boljela briga što on misli.

Znala sam da mu treba kraće do stana, ali svejedno me pratio do ateljea.
Na ulazu te trošne zgrade, poljubi me za laku noć.
Nisam se bunila, niti odmakla od njega.

Slegnem ramenima i uđem unutra.
Dragi, prestala sam ja trošiti svoje misli na tebe, zapamti to.